Nedavno je izašao film prvenac, poznate holivudske glumice Anđe (Angelina Jolie), pod nazivom ''U zemlji krvi i meda,, ili eng. ''In Land of Blod and Honey,, a o kojem se kod nas pričalo toliko intezivno, strasno, emotivno što je za ne povjerovati - jer 99,9% nas taj film sigurno nije pogledalo. To što ga nismo gledali nije nam smetalo da ga okarakterišemo kao dobar ili loš, ili da hvalimo, ili kudimo Anđu. Tako da je i sam ovaj film na ''brdovitom Balkanu,, shvaćen pogrešno, ne kao umjetničko djelo, nego kao politička podrška stranog faktora (najčešće međunarodne zajednice) jednoj, drugoj ili trećoj strani.
Iz ličnog uvjerenja smatram da ovaj film treba posmatrati samo kao što to i jeste, tj. umjetničko djelo jedne od najvećih umjetnica ljudske civilizacije uopšte. Niko nije bolje poznavao dušu naroda Bosne i Hercegovine do naš nobelovac Ivo Andrić. Čuvena je ona njegova, skoro pa ka Njegoševa da ''rat nikada nije rešavao probleme u Bosni između njenih naroda, nego je stvarao samo nove,, tako je bilo i ovog puta. Niko nikada prije nije uspio da uskladi tri istine, tri vjere, tri ideje i tri naroda u Bosni. Ako bi smo pošli dalje, sigurno bi smo morali opet da zavirimo u sadržaj između korica našeg Andrića jer ,,naše ljubavi su tako daleko'' (Moskva, Ankara, Berlin) ,,a naše mržnje su tako blizu'' (Srbi, Bošnjaci i Hrvati).
Anđa je do sada pokazala svoju humanu dimenziju, ona je moralna gromada, jer ona je zbrinula i pomogla toliko unesrećene djece da bi svi nešto mogli da naučimo na njenom primjeru. Holivudski honorari su više nego dovoljni da Anđa može spokojno da uživa do kraja života bez trunke oskudjevanja, i u apsolutnom miru. Anđa nije bila svjesna, kada je počela sa radom na ovom projektu, u šta se ona upušta. Nije ona znala kolika smo mi stoka Srbi i Bošnjaci. Zašto je Anđin film dočekan kao na ''nož,, pa iz prostog razloga zato što smo svi tome doprinjeli. Još ranije, prije nego što se počela snimati i uvodna scena, žene žrtve rata, Bošnjakine su se protivile snimanju ovog filma - da bi ga danas kudile u ''zvijezde,, kao apsolutnu istinu, a mi Srbi kao apsolutnu neistinu.
Građani Bosne i Hercegovine trebali bi da shavate da nije svugdje i svakome politika na prvom mjestu. Dok je za nas potpuno normalna stvar da nam djeca od dvanaest ili trinaest godina znaju nabrojat sve predsednike, ministre, potpredsednike od opštine, kantona, entinteta do države, u normalnim zemljama to je aktuelna stvar samo za vrijeme izbora. Film u ''U zemlji krvi i meda,, nije jedini koji predstavlja nas Srbe, uslovno rečeno, kao ''loše,, momke. Čak šta više, ovdje smo dobro i prošli, sjetimo se samo onih scena gdje Stiven Segal lovi Srbe koji švercuju nuklearno oružije, ili onaj film, posle izvješća Dika Martija, gdje se kao žrtve ''bjele mafije,, predstavljaju Albanci ,a ne Srbi (koji i jesu u stvarnosti žrtve). Toliko smo kivni na Anđelinu, a nije nam smetalo kada srpski režiseri snimaju ''odvratne,, filmove u kojima gledamo silovanja beba, a da stvar bude gora, taj film još nazovemo ''Srpski film,, - lijepa reklama, nema šta.
Centralno mjesto u filmu ''U zemlji krvi i meda,, zauzimaju jedan Srbin i jedna Muslimanka, i njih dvoje rat dovodi u nezamislive situacije. Pored ostalog pominju se etnička čišćenja, zemlja natopljena srpskom krvlju, i logori za silovanje Bošnjakinja.
Danas je era elektronike, masovna medija su rasprostranjenija nego ikada, sve je to dovelo do diktature političkog konformizma. Moramo se pomiriti sa time da pripadamo klubu ''Rusa, Afganistanaca, Iračana, Kineza,, i da ćemo vjerovatno još dugo, dugo vremena biti prikazivani kao negativci. Moramo biti svjesni i činjenice, da je era elektrotehnike, te da je manipulacija javnim mnjenjem usavršena do zenita.
Posle filmske premijere Bošnjaci su objavili pobjedu, a Srbi postali ogorčeni na još jedan polu-propagandistički materijal. Sigurno da je postojala plemenita namjera kod Anđe, ali treba da budemo razumljivi i da prihvatimo da i ona živi u svijetu u kojem se šrie neistine o nama. Pa treba biti fer, i trebamo priznati da smo i mi živjeli nekada u takvom svijetu za vrijeme Jugoslavije dok smo mislili da radnička klasa Engleske robuje. Te da smo srećni što pripadamo ''jugoslovenskom proleterijatu,, te da i danas živimo u sličnom okruženju.
Esad Hećimović, novinar istraživač, je davno rekao da u Bosni postoji regionalna istina proteklog rata. Neko je stradao u Mostaru, neko u Sarajevu ,a neko i u Banja Luci. Trebamo biti svjesni da je Anđa odlučila od samog početka da snimi film o silovanim Bošnjakinjama (čega je siguno i bilo) ali bože moj, ima pravo na to. Ona vjerovatno ne zna za ekstremističko-mudžahedinske odrede u BiH koji su silovali djevojčice srpske nacionalnosti. Nebrojni primjeri su Bošnjačkog zločina nad Hrvatima u Hercegovini, ali nije snimljen film ni o tome, a postoje tri puta monstruozniji zločini. Zato smatram pogubnom izjavu Angeline ''da je snimila film o ratu u Bosni i Hercegovini,, te time direktno svoj film predstavila srpskoj javnosti kao pristrastan. Bosna je zemlja gdje se sve dijeli na jednaka tri djela, ona to u ovme djelu nesvjesno nije uradila, i dobila je što je dobila. Drugi kritičan aspekt jeste pretpremijera u Sarajevu. Konsultovani su samo predstavnici žrtava Bošnjaka, dok (kako tvrde udruženja srpskih postradalih civila) da njih nije niko ni kontaktirao. Ovo očito pokazuje da film nije o ratu u cijeloj BiH, o zločinima sa svetri strane, nego samo o Srpskim. Izjava koja je dolila ulje na vatru da joj je ''važno kako će Srbi prihvatiti film,, samo je još više doprinjela da omrzne u očima srpskih žrtava i građana Republike Srpske. Ako krenemo od imena njenog filma ''U zemlji krvi i meda,, koji u stvari predstavlja prevod imenice, kovanice turskhi riječi ,,bal'' i ,,kan'', što bi i značilo ,,Krv i med''. Vidimo da i sam film govori o dvije krajnje, dijametralno suprotne strane ,,krv'' - asocira na nešto ružno i ,,med'' nešto što je slatko. Imali smo priliku da čitamo i čujemo izjave Angeline u medijima gdje pokušava da ispravi utisak - ili da popravi ono što se da popraviti, tipa: ''Ovo je priča o istinitim događajima, ovdje se niko ne djeli na dobre i zle momke, ovdje se govori o strahotama rata,, ali i pored svega ako nekoga predodredite za ,,krvavog'' i ,,mednog'' sigurno ćete čuti krik pobune onih koji su takođe silovane, zaklani i ubijeni, a pronašli su se u ulozi ,,krvavi krvoloka''.
Takođe, jedna od pogubnih izjava jeste ''da osjećamo krivicu što nije došlo do intervencije,, i da ''smo trebali, i morali djelovati preventivno,,. Sami smo bili svjedoci rezultata američkog preventivnog djelovanja. Dok su nekim u paketima humanitarne pomoći doturane bombe i puške, Srbi nisu imali dozvolu ni da dobiju humanitarni kisik zbog kojeg je umrlo dvanaest beba. To je zločin kojeg su počinili združene američko-bošnjačke strane, ali za njega nisu imali sluha ni pravosudne institucije, ni razne humanitarne organizacije. Nažalost, umjesto da nas ovaj film nauči ,,šta je to rat'', mi i danas dan prijetimo jedni drugim odmazdama. Pa tako i ovaj film je postao sam još jedan u nizu povoda da se istresu na pregled ''nesređene stvari''...
Anđa je do sada pokazala svoju humanu dimenziju, ona je moralna gromada, jer ona je zbrinula i pomogla toliko unesrećene djece da bi svi nešto mogli da naučimo na njenom primjeru. Holivudski honorari su više nego dovoljni da Anđa može spokojno da uživa do kraja života bez trunke oskudjevanja, i u apsolutnom miru. Anđa nije bila svjesna, kada je počela sa radom na ovom projektu, u šta se ona upušta. Nije ona znala kolika smo mi stoka Srbi i Bošnjaci. Zašto je Anđin film dočekan kao na ''nož,, pa iz prostog razloga zato što smo svi tome doprinjeli. Još ranije, prije nego što se počela snimati i uvodna scena, žene žrtve rata, Bošnjakine su se protivile snimanju ovog filma - da bi ga danas kudile u ''zvijezde,, kao apsolutnu istinu, a mi Srbi kao apsolutnu neistinu.Građani Bosne i Hercegovine trebali bi da shavate da nije svugdje i svakome politika na prvom mjestu. Dok je za nas potpuno normalna stvar da nam djeca od dvanaest ili trinaest godina znaju nabrojat sve predsednike, ministre, potpredsednike od opštine, kantona, entinteta do države, u normalnim zemljama to je aktuelna stvar samo za vrijeme izbora. Film u ''U zemlji krvi i meda,, nije jedini koji predstavlja nas Srbe, uslovno rečeno, kao ''loše,, momke. Čak šta više, ovdje smo dobro i prošli, sjetimo se samo onih scena gdje Stiven Segal lovi Srbe koji švercuju nuklearno oružije, ili onaj film, posle izvješća Dika Martija, gdje se kao žrtve ''bjele mafije,, predstavljaju Albanci ,a ne Srbi (koji i jesu u stvarnosti žrtve). Toliko smo kivni na Anđelinu, a nije nam smetalo kada srpski režiseri snimaju ''odvratne,, filmove u kojima gledamo silovanja beba, a da stvar bude gora, taj film još nazovemo ''Srpski film,, - lijepa reklama, nema šta.
Centralno mjesto u filmu ''U zemlji krvi i meda,, zauzimaju jedan Srbin i jedna Muslimanka, i njih dvoje rat dovodi u nezamislive situacije. Pored ostalog pominju se etnička čišćenja, zemlja natopljena srpskom krvlju, i logori za silovanje Bošnjakinja.
Posle filmske premijere Bošnjaci su objavili pobjedu, a Srbi postali ogorčeni na još jedan polu-propagandistički materijal. Sigurno da je postojala plemenita namjera kod Anđe, ali treba da budemo razumljivi i da prihvatimo da i ona živi u svijetu u kojem se šrie neistine o nama. Pa treba biti fer, i trebamo priznati da smo i mi živjeli nekada u takvom svijetu za vrijeme Jugoslavije dok smo mislili da radnička klasa Engleske robuje. Te da smo srećni što pripadamo ''jugoslovenskom proleterijatu,, te da i danas živimo u sličnom okruženju.
Esad Hećimović, novinar istraživač, je davno rekao da u Bosni postoji regionalna istina proteklog rata. Neko je stradao u Mostaru, neko u Sarajevu ,a neko i u Banja Luci. Trebamo biti svjesni da je Anđa odlučila od samog početka da snimi film o silovanim Bošnjakinjama (čega je siguno i bilo) ali bože moj, ima pravo na to. Ona vjerovatno ne zna za ekstremističko-mudžahedinske odrede u BiH koji su silovali djevojčice srpske nacionalnosti. Nebrojni primjeri su Bošnjačkog zločina nad Hrvatima u Hercegovini, ali nije snimljen film ni o tome, a postoje tri puta monstruozniji zločini. Zato smatram pogubnom izjavu Angeline ''da je snimila film o ratu u Bosni i Hercegovini,, te time direktno svoj film predstavila srpskoj javnosti kao pristrastan. Bosna je zemlja gdje se sve dijeli na jednaka tri djela, ona to u ovme djelu nesvjesno nije uradila, i dobila je što je dobila. Drugi kritičan aspekt jeste pretpremijera u Sarajevu. Konsultovani su samo predstavnici žrtava Bošnjaka, dok (kako tvrde udruženja srpskih postradalih civila) da njih nije niko ni kontaktirao. Ovo očito pokazuje da film nije o ratu u cijeloj BiH, o zločinima sa svetri strane, nego samo o Srpskim. Izjava koja je dolila ulje na vatru da joj je ''važno kako će Srbi prihvatiti film,, samo je još više doprinjela da omrzne u očima srpskih žrtava i građana Republike Srpske. Ako krenemo od imena njenog filma ''U zemlji krvi i meda,, koji u stvari predstavlja prevod imenice, kovanice turskhi riječi ,,bal'' i ,,kan'', što bi i značilo ,,Krv i med''. Vidimo da i sam film govori o dvije krajnje, dijametralno suprotne strane ,,krv'' - asocira na nešto ružno i ,,med'' nešto što je slatko. Imali smo priliku da čitamo i čujemo izjave Angeline u medijima gdje pokušava da ispravi utisak - ili da popravi ono što se da popraviti, tipa: ''Ovo je priča o istinitim događajima, ovdje se niko ne djeli na dobre i zle momke, ovdje se govori o strahotama rata,, ali i pored svega ako nekoga predodredite za ,,krvavog'' i ,,mednog'' sigurno ćete čuti krik pobune onih koji su takođe silovane, zaklani i ubijeni, a pronašli su se u ulozi ,,krvavi krvoloka''.
Takođe, jedna od pogubnih izjava jeste ''da osjećamo krivicu što nije došlo do intervencije,, i da ''smo trebali, i morali djelovati preventivno,,. Sami smo bili svjedoci rezultata američkog preventivnog djelovanja. Dok su nekim u paketima humanitarne pomoći doturane bombe i puške, Srbi nisu imali dozvolu ni da dobiju humanitarni kisik zbog kojeg je umrlo dvanaest beba. To je zločin kojeg su počinili združene američko-bošnjačke strane, ali za njega nisu imali sluha ni pravosudne institucije, ni razne humanitarne organizacije. Nažalost, umjesto da nas ovaj film nauči ,,šta je to rat'', mi i danas dan prijetimo jedni drugim odmazdama. Pa tako i ovaj film je postao sam još jedan u nizu povoda da se istresu na pregled ''nesređene stvari''...
No comments:
Post a Comment